Raspoloženje se tiho mijenja. A voditi danas znači slušati.

Prvo to primijetim na malim stvarima. Razgovor na tržnici koji je nekad tekao opušteno, a danas nakon dvije rečenice postane oštar. Termin na kojem se brže svađa nego što se sluša. Ljudi koji rade svoj posao, ali su pritom izgubili lakoću. U zraku leži napetost koju prije nekoliko godina nisam poznavala. Za obiteljskim stolom, u udruzi, u tvrtki.

To nema veze samo s Papenburgom. To se događa svima nama, u cijeloj Njemačkoj.

Svijet ne prestaje na granici grada

Velik dio toga dolazi izvana. Rat u Ukraini se nastavlja, situacija oko Irana ostaje napeta, a gospodarstvo to odmah osjeti. Tvrtke odgađaju ulaganja, opskrbni lanci se ljuljaju, a upravo industrija i turizam to izravno osjete.

Tko živi u gradu koji živi od brodogradnje i njezinih dobavljača, razumije to bez duljeg objašnjenja. Narudžba koja se odgodi kod nekog brodara u Miamiju nekoliko mjeseci kasnije završi kao briga za kuhinjskim stolom u Aschendorfu. Svijet ne prestaje na granici grada, pa se ni ja ne pretvaram da je tako.

Jedva da još razgovaramo jedni s drugima

Tomu se pridodaje stanje u vlastitoj zemlji. Rubovi postaju glasniji, a mnogi ljudi imaju osjećaj da sredina gubi nit. Ono što me pritom najviše zaokuplja jest nešto drugo: jedva da još razgovaramo jedni s drugima.

Ne samo u Bundestagu, nego kod susjeda, u krugu prijatelja, za vlastitim stolom za jelo. Od pandemije su se tu uvukle pukotine, najprije u sporu oko mjera i povjerenja, a zatim oko svega ostalog. Danas mnogi razgovori započinju već s gotovim mišljenjem. Tko misli drukčije, ne pita ga se, nego ga se svrstava.

Najjasnije to vidim ondje gdje se ljude etiketira i gura na rub. Antisemitizam i otvorena mržnja danas su ponovno glasniji nego što sam dugo smatrala mogućim, često uopće ne urlajući, nego tiho i naizgled razumno upakirani. I baš tu postajem jasna. Slušati za mene znači podnositi drukčija mišljenja. Ne znači propuštati svaku glupost.

Društvene mreže to ne olakšavaju. Ondje se nagrađuje zaoštravanje i kvantiteta, a ne druga misao i kvaliteta. Brza, jednostavna parola dobiva više pljeska nego iskren odgovor koji kaže: nije to tako jednostavno. Mnogi ljudi na kraju dana ne osjećaju se pametnijima, nego samo umornima. A politika onda prečesto trči za raspoloženjima umjesto da im daje red. Upravo to nesigurnost čini većom, a ne manjom.

Zato politici u ovakvim vremenima treba više od upravljanja i objava na Instagramu. Treba joj ponovno pravo vodstvo. Povijest pokazuje da društva u krizi svoj smjer nisu pronašla glasnoćom, nego jasnoćom, strpljenjem i kičmom.

Konrad Adenauer je to pokazao na svoj način. Ne uspoređujem se ni s kim, to mi ne priliči. Ali načelo iza toga vrijedi i na manjoj razini, sve do gradskog vijeća. Vodstvo uređuje, ne raspiruje.

Neutralnost nije isto što i stav

U ovim mjesecima susrećem još nešto, i to kažem sasvim prijateljski. Mnogi ljudi imaju jasno mišljenje, ali ga radije zadrže za sebe. Iz brige za tvrtku, za kupce, za vlastiti položaj. Dobro razumijem to odmjeravanje, poznajem ga iz vlastitoga radnog života.

Ipak vjerujem da neutralnost ponekad brkamo s nečim drugim. Kloniti se osjeća se sigurno, ali je često naprosto najudobniji put. Stav ne znači tražiti svaki spor. Stav znači stajati iza onoga što smatraš ispravnim, i onda kad bi šutnja bila lakša.

Grad oblikuju ljudi koji se pokazuju, sa svojim imenom, svojim iskustvom, svojim uvjerenjem. Tko samo čeka, prepušta smjer drugima. Smiješ biti za nešto. To nije provokacija, to je sudjelovanje. A samo tko sudjeluje, može oblikovati.

Prvo slušati, onda isporučiti

I na ovome mjestu na scenu stupa Papenburg.

Veliko pitanje našeg vremena naime ima prilično mali, vrlo opipljiv odgovor. Ne glasi: postati glasniji. Glasi: prvo ponovno slušati, onda isporučiti. Grad ne postaje mirniji zato što se netko moralno uzdiže iznad drugih. Postaje mirniji kad ljudi osjete da njihovi interesi dopiru i da se nešto događa.

Za mene to nije ništa apstraktno.

To je slušanje kao alat, a ne kao lijepa gesta. Uz to ide čvrsto obećanje s moje strane: na upit u kratkom roku slijedi odgovor, čak i kad glasi da to još ne znamo, ali evo koji je sljedeći korak. Uz to ide i 50 posjeta poduzećima godišnje. Čvrsto u kalendaru, jer problem u radionici bolje razumijem nego s pozornice.

Povlačenje o kojem ovdje pripovijedam u Papenburgu ima čak i broj. U prvom izbornom krugu 2021. više od 5.000 ljudi uopće nije izašlo na izbore. To je ista tiha rezignacija, samo na glasačkoj kutiji.

Tko ima osjećaj da ga ionako nitko ne sluša, u nekom se trenutku prestane uključivati. Te ljude ne vraća se glasnijim parolama ili brzim Insta-reelovima, nego upravom koja uzvraća poziv.

Prigovarati mogu mnogi. Teže postaje ondje gdje netko počne nešto stvarno raditi bolje. Promjena ne počinje kod najglasnijeg krika, nego ondje gdje netko ponovno sluša i zatim donese strukturu, jasne odluke i volju da se stvari doista riješe.

Možničar nije onaj tko izgovori tu riječ. Možničar je onaj tko odgovori na poziv i to provede.

Upravo taj stav nosim u gradsku upravu: dovoljno otvorena da vidim koliko snažno Berlin, Bruxelles i velike krize dopiru sve do nas, i dovoljno prizemljena da znam kako rješenje ipak najprije počinje ovdje kod nas.

Razgovarajmo opet više jedni s drugima umjesto jedni o drugima. U Papenburgu ja time počinjem.

Kako ti doživljavaš ovo raspoloženje u svojoj okolini? Slobodno mi piši, e-poštom ili preko obrasca za kontakt. Ja čitam i odgovaram.