Neto postaje tanji. Upravo se sad pokazuje koliko lokacija stvarno vrijedi.

Opet su to male rečenice koje ostaju. Majka na blagajni koja nakratko računa prije nego što drugi paketić kave dođe na traku. Obrtnički majstor koji mi kod mojeg posjeta tvrtki ovoga tjedna pokazuje knjige narudžbi, pune daleko u iduću godinu, i ipak najprije kaže da ga ne zaokuplja narudžba, nego pitanje što ga stoji svaki novi zaposlenik prije nego što taj i rukom mahne.

To nije raspoloženje s televizije. To je briga jednog sasvim običnog radnog dana u Papenburgu.

Ovoga je tjedna ta briga dobila i službeni broj.

Svijet šalje račun, zemlja raspravlja

Wirtschaftsweisen, Sachverständigenrat savezne vlade, predstavili su svoje proljetno izvješće. Prepolovili su očekivani rast za ovu godinu, s 0,9 na 0,5 posto. I izgovaraju rečenicu koja mnoge boli: bez reforme socijalni doprinosi rastu s 42,3 posto danas na 45,4 posto u godini 2030. i na gotovo 50 posto u godini 2040.

Prevedeno, to znači dvoje. Za svaku tvrtku rastu troškovi prije nego što je prvi proizvod prodan. A za svaku obitelj na kraju mjeseca ostaje manje. Tko živi od brodogradnje, dobavljača i turizma, poznaje ovu mehaniku. Odluka u Berlinu ili Bruxellesu nekoliko mjeseci kasnije završi kao opipljivo pitanje za kuhinjskim stolom u Aschendorfu, Bokelu ili Obenendeu.

Što gradonačelnica ne može promijeniti

Sad ću biti iskrena s tobom, iako bi u izbornoj kampanji bilo udobnije tvrditi suprotno. O doprinosima za mirovinsko, njegu i zdravstveno osiguranje odlučuje Berlin, ne gradska uprava. Gradonačelnica ne okreće te vijke. Tko ti obeća nešto drugo, prodaje ti zrak.

Pa ipak se ne klonim. Mišljenje o tome itekako imam. Zemlja koja svoje doprinose pušta da trče prema 50 posto oduzima svojim tvrtkama dah, a svojim obiteljima zrak za disanje. Tu trebaju reforme, i to skoro. Kloniti se za mene je udoban put. Stav znači to izreći, čak i kad to sama ne odlučujem.

Što u Papenburgu itekako imamo u vlastitim rukama

Ovdje dolazi dio koji se mene kao gradonačelnice stvarno tiče. Što lokacija izvana postaje skuplja, to više odlučuje ono što na licu mjesta sami oblikujemo. A tu je moj utjecaj velik.

Prvo tempo. Ako neka tvrtka u Papenburgu želi rasti, onda dozvola ne smije pola godine ležati u ormaru s dokumentima. Brzina uprave čist je novac, pogotovo kad troškovi drugdje rastu. Zato moje čvrsto obećanje: čvrsta osoba za kontakt za svaku tvrtku, od prvog upita do dozvole. Jedan broj, jedno lice, jedan jasan odgovor.

Zatim blizina. Svaki tjedan posjetim jednu tvrtku u Papenburgu, pedeset godišnje, čvrsto u kalendaru, a ne samo u izbornoj kampanji. Jer problem u radionici bolje razumijem nego s pozornice.

I napokon kupovna moć. Kad obiteljima neto ostaje manje, računa se svaki euro koji ostaje u Papenburgu umjesto da odlazi na drugo mjesto. Snažne tvrtke na licu mjesta jesu radna mjesta na licu mjesta. Pouzdana skrb o djeci brine da oba roditelja idu na posao, ako to žele. Sve to nosi snažno gospodarstvo. Ono je temelj na kojem stoje vrtići, stambeni prostor i udruge, a time i kvaliteta života Papenburžana.

Možničar znači isporučiti kad postane teško

U više od 25 godina radnog iskustva, od toga 8 godina u gospodarskom razvoju ovoga grada, naučila sam gdje ta poluga sjedi. Ne iz udžbenika, nego iz stotina razgovora s ljudima koji ujutro prvi otključaju halu.

Izvješće iz Berlina ne mijenjam. Put kako dobro neka tvrtka u Papenburgu može raditi i rasti, taj oblikujem. Upravo za to stojim. I zato što sam neovisna i ni uz jednu stranku vezana, mogu si taj stav priuštiti.

Možničar nije onaj tko jadikuje nad velikom krizom. Možničar je onaj tko se brine da pred vlastitim vratima ipak ide naprijed.

Papenburg može više. I onda kad vjetar izvana postane grublji.

Kako se to očituje kod tebe, u tvojoj tvrtki, za tvojim kuhinjskim stolom? Slobodno mi piši, e-poštom ili preko obrasca za kontakt. Ja čitam i odgovaram.